Zašto u Hrvatskoj ne postoji više grupa za podršku ženama?

November 18, 2014 @ 07:59

Informacije i podrška. Dvije najvažnije stvari koje su u startu potrebne žrtvama obiteljskog nasilja. Internetska stranica www.sigurnomjesto.hr mogla bi biti prva stanica izlaska iz kruga nasilja. Tamo se može naći popis i kontakti svih institucija koje vam mogu pomoći na bilo koji način- od bolnica i sudova pa sve do skloništa i savjetovališta. Ništa lakše, zar ne? Klik, klik, klik- spas. Naravno da nije sve tako jednostavno, nažalost… Na području cijele Hrvatske devetnaest je organizacija civilnog društva registrirano kao skloništa ili savjetovališta, ali se u tek njih sedam može naći psihološka i pravna pomoć. I sve to na gotovo 19 tisuća žrtvi nasilja godišnje, od kojih 12 tisuća čine žene. Ni blizu dovoljno. Usporedbe radi, u Hrvatskoj postoji jedna ženska soba za žrtve seksualnog nasilja, a prema riječima članice te sobe Maje Vukmarić Rajter trebalo bi ih biti barem 11, odnosno po jedna na 250 tisuća žena. O ruralnim sredinama da i ne govorim- one su za početak osuđene “samo” na SOS telefone. Pitanje se nameće samo od sebe- zašto je to tako? Zašto nema više grupa za podršku ženama žrtvama obiteljskog nasilja? Zvoni mi u ušima od odgovora- financije su problem, država naprosto nema dovoljno novaca.

‘Država voli više surađivati s moćnima nego s nemoćnima i onima koji nemaju prava. Država još uvijek nije smanjila svoje troškove a štedi na svim kategorijama socijalno ugroženih građana i očito ne postoji politička volja da se ozbiljno pristupi rješavanju ovog problema,’ upozorava Sanja Sarnavka iz udruge B.a.B.e., dok pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić ovu gorku istinu potkrjepljuje šokantnim podatkom:

‘Županije izdvajaju od 0.1 do 0.6 posto financijskih sredstava svog budžeta na godišnjoj razini za financiranje pomoći žrtvama obiteljskog nasilja.’

Dakle, niti jedan posto brige za gorući problem koji se zove nasilje u obitelji. Obitelj je pojam ljubavi, nježnosti i sigurnosti, mjesto gdje nasilju ne bi smjelo biti mjesta. Ali očito ga ima i previše. Žalosno, ali istinito. Žalosno, ali istinito je i to da za ovakvu vrstu podrške Hrvatska još uvijek više novaca dobiva iz europskih projekata nego iz “vlastitog džepa”, iako sve manje jer se smatra da je to obaveza države. Pravobraniteljica Ljubičić sjajno je detektirala još jedan problem:

‘Postoje organizacije civilnog društva koje su uspješne u pisanju projekata zbog čega će dobiti financijska sredstva od različitih veleposlanstava i međunarodnih organizacija. Međutim, postoje i one organizacije koje su manje uspješne, manje organizirane i nemaju tu mogućnost dobivanja dodatnih financijskih sredstava pa ovise o ministarstvu, gradu ili županiji tako da situacija nije nimalo utješna.’

Dakle, organizacije s jedne strane prigovaraju gradovima i županijama jer dobivaju mali iznos financijskih sredstava koji im često nije dovoljan niti za hranu u skloništima, s druge strane neke ne znaju niti napisati dobar projekt koji bi Europa financirala, a s treće strane europske pomoći je sve manje jer se smatra da je to briga države. Sanja Sarnavka iz grupe B.a.B.e. napominje da žene vrlo brzo odustanu od traganja za bilo kakvom pomoći kad čuju ovakve porazne činjenice. I gdje smo onda? U začaranom krugu. Kako iz njega izaći?

Svjesne da ništa ne ide preko noći, naše sugovornice ipak nude rješenja. “Jedini” problem je što nitko ne poduzima prvi korak.

‘Država mora sustavno riješiti problem nasilja ne samo financiranjem sigurnih kuća nego prvenstveno programima prevencije. Treba se spriječiti svaka mogućnost nasilja kroz odgojno- obrazovni sustav, a tek onda voditi računa o tome da se ženama koje ipak žive u nasilju osigura izlazak iz tog kruga nasilja, ‘ zaključuje Sarnavka.

SDP- ova saborska zastupnica Gordana Sobol slaže se da je najveći problem u prevenciji nasilja:

‘Dobar dio našeg društva ne prihvaća zdravstveni odgoj u okviru kojeg bi se učilo i o ovom problemu. Time pokazujemo da nismo samo konzervativno društvo, već u pojedinim dijelovima i totalno nazadno društvo, a na čelu svega toga je perjanica- crkvene institucije koje si daju za pravo da se miješaju u sve što ova država radi.’

‘Država i lokalna zajednica trebaju prepoznati benefit i prioritet financiranja i razmatranja održivosti skloništa i savjetovališta za žrtve obiteljskog nasilja. Mora postojati veći senzibilitet i preslagivanje prioriteta na lokalnoj razini koji prvenstveno moraju biti usmjereni upravo na žrtve obiteljskog nasilja’, smatra Ljubičić.

Svaka riječ je na mjestu, ali dok god netko ne napravi prvi korak, sve će na riječi i ostati. Da stvar bude još gora, problemima žena koje su žrtve obiteljskog nasilja ni tu nije kraj.

Kad žene i dođu do neke od tih grupa ispostavi se da je to rješenje kratkog vijeka. Istraživanje iz 2010. pokazalo je da žene žrtve kao najgoru instituciju za pomoć na prvo mjesto stavljaju Centar za socijalnu skrb gdje, kako kažu, ne dobivaju sve potrebne informacije i gdje se ne štite njihova prava. Sigurna kuća koja zvuči tako moćno, sigurna je najviše godinu dana.

‘Žene po deset puta budu u sigurnoj kući, dođu, malo se odmore, predahnu, naspavaju se, malo se požale pa ih se pažljivo sluša, i onda se opet vrate nasilniku jer nemaju zapravo kamo’, tvrdi Sarnavka.

Pravobraniteljica Ljubičić uočava još jedan problem:

‘U velikom broju slučajeva žene se nakon tih šest mjeseci ili nakon godine dana ponovno vraćaju u krug nasilja iz kojeg su izašle jer vjeruju da će se nasilnik promijeniti.’

I eto nas do novog začaranog kruga. Ali, nije sve baš tako crno. Dobro je znati da se žene žrtve obiteljskog nasilja doista imaju kome obratiti, doduše malom broju ustanova, ali za početak- nisu same. Uz skloništa na pojedinim županijskim sudovima postoje i odjeli za podršku žrtvama i svjedocima obiteljskog nasilja gdje se žrtvama olakšavaju stresne situacije i svjedočenja na sudu, pružaju informacije o kaznenim postupcima i emocionalna podrška. Predsjednica Nacionalnog tima za prevenciju i suzbijanje nasilja u obitelji, kazneno-pravnu zaštitu djece i nasilja nad ženama i sutkinja Visokog prekršajnog suda Branka Žigante Živković već od iduće godine planira preokrenuti način na koji žrtve dolaze do potrebne pomoći:

‘Mi imamo pogrešan sustav u državi, žrtva dođe i ne zna kome da se obrati, jednostavno imamo krivi pristup i mi moramo zvati žrtvu, a ne da ona nama dolazi- to mislimo promijeniti. Znači, ubuduće će policija obavijestiti osobu koja koordinira svime da imamo žrtvu na terenu pa će ta osoba telefonski kontaktirati žrtvu i pitati je što joj treba i što želi tako da više neće biti lutanja od vrata do vrata i pitanja a tko će meni pomoći…’

Eppur si muove- odnosno ipak se kreće. Smatram da ovdje nije pitanje gdje naći novac za još veći broj grupa za podršku ženama žrtvama obiteljskog nasilja već je poanta da se problem sasiječe u korijenu. Bitna je kvaliteta, a ne kvantiteta. Potrebno je učiniti veliki korak u stvaranju okruženja u kojem do nasilja neće niti doći jer će se u startu znati da je to nešto što je loše i neprihvatljivo, a za to je potrebna edukacija od malih nogu, ali i ona koja će senzibilizirati ljude koji već rade sa žrtvama nasilja da ispravno i pravedno postupaju. Otvoreni radio ovdje je manji od makova zrna, mi sigurno ne možemo pokrenuti državne institucije da rade svoj posao, ali za početak možemo ne šutjeti o tome jer kad je nasilje u pitanju- šutnja sigurno nije zlato. Drage žene, i ja sam žena. Neka nas ne obeshrabre ovi podaci o težini pronalaska pomoći. Možda nam pomoć nije servirana onako kako bi trebala biti, ali znajte da nas roditelji nisu donijeli na ovaj svijet kako bi itko liječio svoje frustracije na nama. Vaš partner nije vrjedniji od vas, moj partner nije vrjedniji od mene- jednaki smo. Pomoć postoji i ne bojte se tražiti je. Problem postoji na svim razinama i teško da možemo utjecati na to, ali ako jasno i glasno pričamo o tome netko će nas kad-tad morati čuti.

Tanja Ribić