Godišnje je u Hrvatskoj silovano 2000 žena. Nečije kćeri, majke, sestre, žene… Zašto koristim ove uloge za silovane? Zato što puno nas misli da se to događa nekome drugom. Ne nama i ne nekom našem. Ipak, prijavljenih silovanja je godišnje oko stotinjak. Pa se to i ne čini tako puno. Ne nama i ljudima oko nas. A što ako ne znate? Što ako nije prijavljeno?

– Zbog tabua, sramote… i prvenstveno zbog svega što žrtva mora proći. Je li vam itko ikad rekao da više vremena žrtva provede provlačeći se po sudu nego silovatelj u zatvoru?

– Zato što proces suđenja za silovanje jednom kad je prijavljeno u Hrvatskoj traje u prosjeku oko 5 godina. (ima i pozitivnih primjera, negdje oko 2g… ali ima i krajnosti poput 9 godina! Izvor: Maja Vukmarić Rajter – Ženska soba)

– Minimalna kazna za silovanje u Kaznenom zakonu od 1.siječnja 2013. iznosi jednu godinu. Prije je minimalna kazna bila 3 godine zatvora. Najviša je 10-15 godina.

– Prosjek kazni za silovanje u Hrvatskoj u dosuđenim presudama je 3,6 godina. (istraživanje dr. Ivane Radačić na 4 velika županijska suda Zagreb, Osijek, Split i Rijeka u razdoblju od 2008-2012. godine ).

– Praksa sudova u Hrvatskoj je da daju minimalne kazne.

– Zato što misli da je ona kriva. I zato što neće moći pravovremeno dobiti ispravnu psihičku pomoć.

– Možda zato što u tom trenutku kad vam je uzeto svo dostojanstvo još se morate nositi s pitanjima poput: kako ste bili odjeveni, koliko ste popili, jeste li počinitelja poznavali, jeste li se dovoljno branili? Sve je to pitano žrtvu negdje u procesu od prijave pa do godina koje provede na sudu i još puno više. Opet i opet.

U 80 posto slučajeva žrtva poznaje počinitelja. Možda je i udana za njega. Silovanje se vrlo vjerojatno nije dogodilo u mračnoj ulici, od nepoznatog počinitelja kao što glasi mit o silovanju. Dogodilo se u domu žrtve ili počinitelja, na tulumu, u vikendici, autu… Tako izgleda prava statistika. Nije lijepa, nije ugodna ali treba je znati.

Isto tako treba znati da se to može promijeniti. Svi skupa to možemo promijeniti. Kako? Da tema silovanja prestane biti tabu. Da shvatimo da se to događa ljudima oko nas… i da prestanemo tražiti objašnjenja za počinitelje. I počnemo tražiti objašnjenja za žrtve. I kazne.

‘Pravna struka kaže – mi imamo dobar raspon, i to je istina. Kad bi se izricale maksimalne kazna. Ali kod nas je trend da se daju minimalne zatvorske kazne za silovanja. Tako se dogodi da žrtva više bude po sudu nego zločinac u zatvoru. Država time šalje krivu poruku počiniteljima.’ – Maja Vukmarić Rajter, Ženska soba.

Dr.Ivana Radačić u svom je istraživanju također iznijela i neke poprilično uznemirujuće stvari koje su na sudovima bile uzimane kao olakotne okolnosti:

‘ Ono što se pokazalo kad je riječ o silovanju u braku, da su na kazne često utjecale olakotne okolnosti. Da su kazne generalno manje… i tu se često gleda razlog kao ljubomora, razočarenje zbog prekida veze… također u jednom predmetu gdje je počinitelj bio nadređeni žrtvi uzeto je u obzir da je gospodin obiteljski čovjek. Kasnije je Vrhovni sud opovrgnuo tu presudu.’

Edukacijom sudova ovakve bi se stvari trebale riješiti smatra dr. Radačić.

Problemi žrtava silovanja i kazne za silovanje nešto je s čim sam se bavila skupa s kolegicama s Otvorenog radija. Bila sam u Ženskoj sobi gdje me ljubazno primila Maja Vukmarić Rajter, na razgovor su pristale i mnoge žene iz civilnih udruga koje se bave poboljšanjem uvjeta života žene u Hrvatskoj. Isto tako pričale smo i sa zastupnicama, sutkinjama, odvjetnicama ali i policijom, tj. policajcem. Civilne udruge spominjem prve jer država ne može financirati onoliko utočišta koliko ih žene trebaju. Suludo zar ne? Tako recimo jedna Ženska soba kao centar koji se bavi isključivo pomoći žrtvama seksualnog nasilja radi umreženo sa stručnjacima od doktora, odvjetnika do psihologa. Nažalost, postoji samo jedna u Hrvatskoj. Po procjenama Europske unije takvih bi udruga u Hrvatskoj trebalo biti bar još 10. Na svakih 250.000 žena po jedna! Međutim, novca nema. Takve civilne udruge se financiraju isključivo iz Europskih fondova – ali ni to nije pravilo. Sve češće pomoć biva odbijena jer fondovi nekad ne pristaju na financiranje jer misle da bi to trebala učiniti država.

Udruge civilnog društva jednako su važne kao i službene institucije koje se koriste kao oruđa kojima možemo utjecati za početak da se mjenjaju niske kazne iz Kaznenog zakona ili bar da se dosuđuju više kazne. Da prestane postojati opcija da za oduzeto dostojanstvo netko nakon 5 godina suđenja ode u zatvor na godinu dana, ili još gore – manje od toga. Da se približimo realnom broju prijavljenih silovanja u Hrvatskoj jer će žene prestati se bojati prijaviti zločin. Jer za takve stvari netko mora propisno odgovarati. Silovatelj.

Kad gledamo unatrag par godina, situacija se ipak nekako mic po mic mjenja. Naši sugovornici poput Maje iz Ženske sobe, saborskih zastupnica Mirele Holy, Gordane Sobol i Jadranke Kosor, Neve Tolle iz Autonomne ženske kuće, kao i odvjetnice Sanje Bezbradice Jelavić – slažu se u jednoj stvari, a to je da treba pojačati edukaciju svih institucija koje recimo žrtva silovanja mora proći od prijave pa do kraja suđenja. To uključuje i policiju, i zdravstvene djelatnike, i društvo, i Vladu koja predlaže zakone – te na kraju krajeva sudove. Zastupnica Gordana Sobol te sama Maja Vukmarić Rajter priznaju da je na tom području su najviše napredovao MUP, dok s druge strane sudovima prigovaraju za praksu minimalnih kazni.

‘Uvijek svi prstom upiru u policiju. Ali mislim da treba biti pošten i reći da ako se netko promijenio u pozitivnom smislu u zadnjih 15 godina, onda je to policija u poštivanju protokola i postupanja sa žrtvama nasilja’. – Gordana Sobol.

Ono što je bitno je to da se svi slažu oko toga i rade na svojim područjima da se naprave koraci naprijed.

Postoje i pozitivne stvari koje su postignute za žrtve silovanja a za koje se ne zna toliko jer općenito bombardirani smo većinom negativnim podatcima, jer jasno – radi se na tome da se loše promjeni. Unatrag dvije godine Ženska soba je postigla da se u praksu implementira protokol kojim žrtva od prve prijave silovanja strahotu koja joj se dogodila mora prepričati manji broj puta nego je to bilo prije. U prosjeku oko 3… dok se to puno više rastezalo prije.

Isto tako žrtve silovanja imaju neka posebna prava zbog specifičnosti kaznenog djela, a to je da mogu svjedočiti putem video-veze, nikada ne moraju uživo sresti počinitelja te mogu birati kod prijave spol djelatnika koji obrađuje slučaj. Mala utjeha, ali pomaže. Sve su to neke stvari kojima se pokušava ohrabriti žene da ne šute o tome. Maja također napominje da unatrag par godina ima više prijava silovanja, ali i to je dosta manje nego što ih se zapravo dogodi.

Gordana Sobol kaže: ‘Sve se mora zarolati iz vrha. Ako se ne zarola na razini Vlade i Sabora, neće se mjenjati ni zakoni. Ako se ne mjenjaju zakoni – neće se mjenjati ni prakse.’

To jest krug, ali mora se započeti. Predsjednik Josipović pak smatra da je edukacija ono što je ključno u svemu tome… od policije do sudova. S njim se složila i većina sugovornica. I sve sad fino imamo na papiru, znamo točno gdje imamo problem, znamo točno što treba učiniti… jedino pitanje koje ostaje je: Kad krećemo?

Mi za početak nećemo šutjeti o tome. Pratit ćemo i dalje i izvještavati o tome… što se događa, kako se edukacije provode, kako se kazne dodjeljuju… i ono najvažnije, šaljemo li dovoljno jaku poruku silovateljima i nasilnicima da ne znači ne. I ako to ne mogu shvatiti – da će institucije biti dovoljno čvrste da im pomognu da shvate. I da će te iste institucije zaštititi žrtve.

Još jednom napominjemo, slike našminkanih djelatnica Otvorenog samo su poruka. Mi svoju šminku skinemo lako, što je s onima koji to ne mogu? Što je s tragom koji ostaje?

IVANA MEĐUGORAC

Prethodni članci:

U HRVATSKOJ U ZADNJIH 5 GODINA NASILNICI UBILI 300 ŽENA

ZAŠTO U HRVATSKOJ NEMA VIŠE GRUPA ZA PODRŠKU ŽENAMA? 

OTVORENI PROTIV NASILJA NAD ŽENAMA – TO JE I TVOJA STVAR