U zadnjih 5 godina u Hrvatskoj je ubijeno 300 žena. Samo iz jednog razloga…jer su se ohrabrile napustiti zlostavljača i pokušale započeti novi život, život bez nasilja koji zaslužuje svaka žena na kugli zemaljskoj. Šokirala me malo Neva Tolle iz Autonomne ženske kuće tim podatkom. Ali istina je da svi skupa trebamo biti šokirani tim podatkom.
Jedna od 4 žene u Hrvatskoj doživjela je nasilje u nekom obliku bilo da je to psihičko, fizičko, ekonomsko ili seksualno. Dragan Josipović iz MUP-a nam je rekao da je samo prošle godine 11.904 žena prijavilo nasilnog partnera. Ipak, postoji tu i podatak da je još 40 posto na taj broj nasilje prijavio i muškarac. Otkud tako velik postotak? Dio objašnjenja leži i u tome da u Hrvatskoj postoji praksa dvostrukog privođenja. Što to znači? To znači da kad policija dođe na uviđaj na poziv zlostavljane žene da često budu oboje privedeni zbog kršenja javnog reda i mira. Žena dobije isti tretman kao i nasilnik. Istina, ne uvijek ali u bar 30 posto slučajeva. Tolle iz Autonomne ženske kuće postavlja upravo to pitanje – zašto dvostruka privođenja?
Dragan Josipović pak tvrdi: –“Kad se zove neposredno policijska intervencija, usudim se tvrditi takvih slučajeva ne bilježimo jer u pravilu policajci na mjestu događaja vrlo brzo i jasno prepoznaju tko je žrtva, a tko je počinitelj.”. Ipak, dvostrukih privođenja ima.
–“Kada imate ženu koja je čvrsto odlučila otići iz kruga nasilja, ona nema uopće mogućnosti to napraviti jer zbog ekonomske situacije jako ih je puno nezaposleno. Njihovi nasilni partneri su često nezaposleni – znači neće dobiti niti alimentaciju i one s djecom ne mogu nikamo otići. One mogu biti u sigurnoj kući, ali samo do godinu dana i to u iznimnim situacijama. Problem nije sustavno i strukturalno riješen.” – smatra Sanja Sarnavka iz udruge BaBe.
Neva Tolle iz Autonomne ženske kuće napominje: ‘Razlozi koji žene drže u nasilju su primarno: strah za svoj život, prijetnje za život djece, strah za najbliže. Strah i ekonomska neovisnost. Višeslojni strahovi!’ Tolle također najveće probleme žena žrtava nasilja vidi unutar sistema:
‘Žrtva nije dovoljno zaštićena… institucije nisu dovoljno educirane. Žene se nalaze u položaju da su ponovno viktimizirane ne samo od strane partnera nego i od strane države!’.
Za početak veliki trenutni problem oko kojeg se vode rasprave je kako procesuirati neke oblike nasilja od kojih je jedno nasilničko ponašanje u obitelji. Naime, od 1.1.2013. iz Kaznenog zakona obrisan je članak 215a koji se tiče nasilničkog ponašanja u obitelji, zlostavljanja ili drskog ponašanja. Cijeli niz nasilnih djela prebačen je na prekršajni sud. Civilne udruge koje se bore za prava žena su zgrožene, kao i zastupnice s kojima smo razgovarali. Time je nasilničko ponašanje stavljeno u kontekst kazni za parkiranje, smatra Sanja Bezbradica Jelavić, odvjetnica Autonomne ženske kuće.
Ipak, ministar Orsat Miljenić na Okruglom stolu početkom studenoga ove godine brani opciju Prekršajnog suda, on smatra da su prednosti prekršajnog postupka brzina, i trenutno udaljenje nasilnika od žrtve. Isto tako sam dodaje da u praksi sve to skupa ne izgleda najbolje. Zato je i sam uključen u izradu novog nacrta Kaznenog zakona.
Sanja Bezbradica Jelavić daje primjer loše prakse Prekršajnog suda: ‘ Ja imam primjer gdje je meni gospođa donijela 9 pravomoćnih prekršajnih presuda gdje je taj počinitelj nasilja njezin suprug 9 puta u prekršajnom postupku proglašavan krivim za nasilje u obitelji. I tu su mu izricane uvjetne kazne, a da nitko nikada tog čovjeka nije procesuirao u kaznenom postupku. Postavlja se pitanje kako je to moguće?’. Mislim da se svi skupa možemo zapitati kako je to moguće. Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić smatra da je posljedica prekršajne kazne često ponovno nasilje: –
“Najčešće počinitelja se kažnjava, u prekršajnom postupku, sa financijskim kaznama od jedne do osam tisuća kuna, gdje se to najčešće prelama na samoj žrtvi, na njihovoj ekonomskoj situaciji i kvaliteti života. Nakon toga uslijedi još žešći oblik obiteljskog nasilja, upravo zbog toga što je morao izdvojiti ta sredstva zato što ga je žena prijavila zbog šamara koji je zaslužila ili nekog drugog njegovog postupka.”
Ipak, dobra stvar jest da se trenutno radi na prepravkama Kaznenog zakona i očekuju se učinkovite primjene. I Vlada i civilne udruge u tom pogledu se nalaze na pola puta. Još ništa nije službeno. U svakom slučaju – problem nasilja nad ženama u Hrvatskoj nije dobro i praktično riješen. Čini mi se da se na kraju sve to skupa svede na loptanje.
Pomoćnica ministra pravosuđa Sanja Nola napominje da ministarstvo može dati zakonodavni okvir, ali oni ne mogu utjecati na to kako će sudci suditi ili kako će policajci postupati.
Institucije će reći – imamo dobre zakone, dobar raspon kazni. Policija kaže – postupamo prema propisima, drugačije ne možemo. Država kaže – na edukaciji se radi.
Tolle pita: ‘Ako sve tako dobro funkcionira… otkud 300 mrtvih žena u zadnjih 5 godina? Nešto jest trulo u sistemu.’
Za početak ne pomažu državne odvjetnice koje ženi koja je nakon 12 godina odlučila procesuirati nasilnog supruga kažu: Ali gospođo, trpjeli ste to 12 godina. Što želite sad? Primjer u praksi koji je čula Sanja Bezbradica Jelavić.
Na kraju dana, sva ova statistika… sve ovo loptanje i prebacivanje odgovornosti nikome ne pomaže. Možda jest utopijski, ali dok svi složno ne počnu/počnemo raditi na rješavanju istog problema – bojim se da crna brojka neće prestati rasti.
-
Policijski službenici ignoriraju pozive, ili ne prepoznaju zlostavljanje.
-
Zakonodavci ne stvore zakonske okvire bez rupa
-
Dok se sudski procesi ne ubrzaju
-
Sudovi dodjeljuju minimalne kazne te tako ne šalju dovoljno jaku poruku da se nasilje neće tolerirati
-
Dok se ženi ne omogući potpuna psihička pomoć i rehabilitacija
-
Dok se ženi ne omogući vlastita ekonomska stabilnost nakon izlaska iz nasilnog odnosa (putem edukacija, zapošljavanja…)
-
Dok se ženi ne omogući potpuna zaštita od nasilnika nakon procesuiranja
-
Dok se ne uloži više u rehabilitaciju nasilnika samih
Sve dok se to sve skupa ne usuglasi crne brojke će rasti. O problemima nasilja ne smijemo šutjeti, kao pojedinci moramo reagirati. Sljedeći put kad čujete plač i vrištanje iz susjednog stana ne libite se zvati policiju. Ako ne dođu, zovite ih opet i opet.. i opet. To je vaša dužnost. Nemojte pojačavati televizor. S druge strane mediji moraju ovakvim temama dati više pažnje. To je i naša stvar. Naša odgovornost.
IVANA MEĐUGORAC
Povezani članci:
ZAŠTO U HRVATSKOJ NE POSTOJI VIŠE GRUPA ZA PODRŠKU ŽENAMA?
ZAŠTO SE U HRVATSKOJ DAJU MINIMALNE KAZNE ZA SILOVANJA?
OTVORENI U BORBI PROTIV NASILJA NAD ŽENAMA
Komentari