Najtužnije oči su oči psa koji nema svog čovjeka.

Pregledavam stare fotke. Stala sam na folderu koji se zove Šapica.
Ima već par godina od te subote kada su snimljene. Jezivo mi je što se na svakoj fotografiji smijem. A plakala sam. Nisam htjela, bilo me sram, pa sam kosu cijelo vrijeme stavljala na lice. Rekli su mi : “Sve je ok, svi plaču. I mi smo tako na početku”. Neću nikada, nikada, zaboraviti taj miris i mrak… tu vlagu, lavež i… oči. Koja tuga.

Nije mi žao što sam otišla, ali ne bih ponovila. Iako su me stanari skloništa Dubravica, pokraj Zaprešića jako lijepo primili i izljubili. Svaki ima ime, svoju posudu za hranu, svoje mjesto za spavanje. Staro zdanje na velikom dvorištu imalo je unutarnje bokseve, s obično dva psa u svakom, ograđeni dio za one čupavce koji se nisu sprijateljili i veliku površinu na kojoj bi se jednom dnevno na pola sata istrčali. Dobro je, krov je bio nad njuškom. Neki su imali “sreću” biti u novom, obnovljenom dijelu.

Stari dio štale je slika koja ostaje u glavi. Beton, hladnoća, i šapice koje veselo gacaju po svojim fekalijama….ma ispire se sve to vodom svaki dan, čisti metlama, briga je vidljiva, ali nisu humani uvjeti. Ali nisu ni to ljudi u kavezima. Iz nosa je miris otišao tek navečer. Možda i zbog toga što sam sadržaj tog poda imala na licu. Veselje je bilo preveliko kad sam prislonila ruku na rešetke, a kako su oni skakali, smeđa voda letila je na sve strane. Ne može se taj pod isprati, samo razvodniti. Ako je ovaj stari dio skloništa bio jesen, onda je novi dio bio proljeće. Samo dvije stvari su napravile čudo-više svjetla i pločice.

Nije njima toliko loše, ali moglo bi biti puno bolje. Nikakva kritika udruzi Šapica koja se brinula za njih, jer su dali sebe u mjeri koju ne možete zamisliti. Ljubav, vrijeme, pažnju, svoj novac…sve su dali koliko su mogli. Ne znam kakva im je sudbina sada jer su morali iseliti s te lokacije. Vjerojatno ih nema. Možda ste čitali u medijima njihove vapaje očaja prema lokalnim vlastima. Pomoći nije bilo na vidiku.

Najbolje bi bilo ubiti sve životinje koje su prepuštene cesti. Da ne zavijaju dok spavamo, da ne njuškaju naše kapute dok čekamo autobus, da ne kopaju po smeću i ne seru po javnim površinama. O pa najbolje da još i gradovi daju novac za šugave đukce i ulične mačketine, a ljudi su nam gladni, žedni i promrzli. To su riječi jedne nezrelo nesretne žene zrelih godina, koja fino živi, truje mačke koje se približavaju njenom povrću i maltretira blagajnice u supermarketu. Čula sam da ju zovu Parizerica, jer je kupovala parizer za sebe i za mačke koje je trovala(otrovani parizer). Baš filmski lik. A bila bi sretnija da ima psa. Ili macu. Uvjerena sam! Ako je to i vaš stav, ne slažemo se. Ne, ne, ne…ne razumijemo, to je bolji izraz. Pa to su živa bića, koja ovise o ljudima a zauzvrat daju nešto što čovjek čovjeku ne može dati. Zaobići ću patetiku koju bi imale riječi koje sam upravo obrisala. :-)

Uz sve doprinose koje plaćam svojoj državi pristala bih da mjesečno dobivam uplatnicu na kojoj bi pisalo – životinjski doprinosi II stup ili tako nešto! Da se urede te štale u kojima po 60 pasa gleda iza rešetaka kad će netko doći. 10, 20, 30 kuna….pa da platim pseći život! Da spasim život. Što nije dobra ideja?

Svaki pas u azilu ima svoje ime na koje se odaziva. A prezime su odredili ljudi ili sudbina- Napušteni, Odbačeni, Neželjeni, Nedovoljno lijepi, Zlostavljani…
Zašto udomiti psa? To je sad već druga tema. Sljedeći tjedan. Uvjerit ćete one koji se nećkaju tako da ispričate svoje zašto. Gazdarice i gazde, tu vam je mail: jutro@otvoreni.hr

E da, evo i par tih nasmiješenih fotki s početka priče… :-(

Ivana Mišerić