Leonard Cohen
Leonard Cohen, legendarni kanadski kantautor, u svibnju 2008. godine je, u svojoj je 75. godini života, krenuo je na novu veliku turneju, prvu nakon punih 15 godina. Više od godinu dana Cohen je održavao koncerte diljem svijeta, na veliko oduševljenje svojih brojnih fanova. Koncert održanu u Londonu, 17. srpnja 2008. godine u dvorani O2, snimljen je i objavljen kao CD i DVD izdanje pod imenom 'Live in London'. To je njegov 18. album u karijeri i prvi live album nakon albuma 'Field Commander Cohen: Tour of 1979' objavljenog 2001. godine. O novoj turneji, svojim bezvremenskim pjesmama, ljubavi i usponima i padovima, odnosu prema glazbi i životu te o novoj popularnosti pjesme 'Hallelujah' za Otvoreni radio govori Leonard Cohen, koji na samom početku objašnjava kakav je osjećaj biti na pozornici prvi puta nakon 15 godina i je li nešto novo naučio iz tog iskustva?
L: Ne znam je li 'naučio' baš prava riječ, jer je teško naučiti starog psa novi trik, ali zahvalan sam da sve ide tako dobro. Uz mene su jako dobri glazbenici, dobri vokalisti i ugodna publika i za sada sve ide jako dobro. Naravno, ništa ti ne može jamčiti do kada će to tako biti, jer postoji onaj bitan sastojak na koji ne možeš utjecati, a to je jedna vrsta sreće, milosti, duhovnosti... Teško je to objasniti no postoji taj jedan bitan sastojak koji čini razliku između savršene večeri i još samo jednog koncerta u nizu.
Posljednja turneja jako dobro prolazi. Iza vas su rasprodane dvorane čak u i najudaljenijim ili najzahtjevnijim koncertnim mjestima. Iznenađuje li vas i koliko sve to skupa?
L: Osjećam veliku zahvalnost, no ne bavim se analizom zašto je to tako, samo sam iznimno sretan što sve ide tako dobro, jer nikada ne znaš šta se može dogoditi kad izađeš na pozornicu, hoćeš li uspjeti biti onakav kakav bi htio biti, hoće li publika prihvatiti tu osobu koja je pred njima. Toliko je nepoznanica i tajni povezanih u svakom nastupu, pa čak i kada si se savršeno pripremio za sva iznenađenja, kada je bend savršeno uvježban, svi znaju što trebaju raditi, čak ni tada ne možeš znati što će se dogoditi.
Mnoge vaše pjesme, poput 'Suzanne' ili 'So Long, Marianne', posvećene su ženama. Jesu li žene u vašem životu bile izvor snage ili izvor slabosti?
L: Dobro pitanje, za svakog muškarca. Ne postoji natjecanje u snazi za bilo koga od nas, za žene ili muškarce. Odnos između jednih i drugih je najveći životni izazov s kojim se čovjek može suočiti – a to je ljubav. I jedni i drugi znamo da ne možemo živjeti bez ljubavi, da život ima vrlo malo smisla bez ljubavi i zato smo pozvani da uđemo u taj borilački ring koji je jako opasan i gdje mogućnosti za neuspjeh vrebaju na svakom uglu. Zato ne postoji generalno pravilo koje čovjek može u toj borbi naučiti, jer se srce stalno zatvara i otvara i stalno se suočavamo s veseljem ili s tugom. U ovoj igri nema 'jackpota', već jedino pitanje koje preostaje je 'hoćeš li imati dovoljno hrabrosti?'. U ovoj se bitci sakupi veliki niz neuspjeha i oni ljudi koji se unatoč svim neuspjesima uspiju vratiti u igru, za mene su iznimno hrabri i sretni ljudi. No većina ljudi se u toj situaciji zatvori u sebe i ja mislim da je ponekad i to dobra stvar.
Otvorili smo temu ljubavi. Kakvo je vaše mišljenje o tome?
L: Ljubav je izuzetno intenzivno iskustvo u kojem se susrećeš s neuspjehom, s prihvaćanjem ili s ushićenjem. Ideja o savršenoj ljubavi kao takvoj definitivno će ti donijeti veliku količinu patnje. Ukoliko misliš da će to biti jedna lagana vožnja, bit ćeš itekako razočaran, no ako misliš da će biti pakao, možda se iznenadiš.
U 75. godini života ne posustajete. Prolaznošću života i godinama bavite se i u nekoliko svojih pjesama. Kako danas, sa 75. godina, osjećate život?
L: Godine prije svega i najviše osjećaš u svom tijelu. Ono ti šalje poruke sa svakim danom što si stariji. S moje pozicije ja se mogu osvrnuti na godine koje su prošle i gledati s pomirenjem na sadašnju sitaciju, no ponekad te neka iznenadna bol ili fizička nemogućnost podsjeti da ovo neće trajati dovijeka. No ja nikada ne gledam nazad i zapravo se nikada nisam s time previše opterećivao.
Na svojoj posljednjoj velikoj turneji nastupali ste pred stotinama tisuća fanova diljem svijeta u rasprodanim dvoranama. Poznat ste kao izuzetno skroman i umjeren čovijek. Koliko je novac ili bogatstvo bilo koje vrste, bitno za vas?
L: Pa, novac je teško ignorirati. Ja volim živjeti jednostavno, ali to nije vrlina nego moja želja. Neki ljudi vole imati velike kuće u mramoru s ogromnim dvoranama, no mene takav način života nije nikada privlačio, s toga za mene ne predstavlja neku veliki stvar živjeti skromno i jednostavno. Meni se tako jednostavno više sviđa.
Pjesma 'Hallelujah', vaš veliki hit kojeg ste napisali 1984. godine, u posljednjih je godinu dana zaživjela novnim životom, zahvaljujući 'X-Factor' natjecanju. Pjesma, koju su kroz godine prepjevali razni glazbenici, osvojila je u istom danu i prvo i drugo mjesto britanske top liste, s prepjevima, a na top listu se vratio i vaš original. Kakvi su dojmovi?
L: Prije svega, jako sam sretan što su iskoristili tu pjesmu, no moram priznati da mi je taj uspjeh danas na neki način vrlo ironičan i zabavan, s obzirom na to da kuća Sony nije htjela niti objaviti album 'Various Positions', na kojem se nalazi ta pjesma, jer su smatrali da album nije dovoljno dobar. Na tom albumu se, uz pjesmu 'Hallelujah' nalaze i 'Dance Me To The End Of Love' i 'If It Be Your Will', no mislilo se da album nije dobar za američko tržište, tako da je nakon ovog uspjeha jedan mali osjećaj osvete preplavio moje srce.
Pjesma 'Hallelujah' je mnogo puta prepjevana i spominjana pjesma koja prelazi sve granice glazbenih žanrova i godina. Koja je tajna te pjesme?
L: Ne znam. Uvijek se trudiš napisati najbolju moguću pjesmu i u svaku od njih uložiš svoj najveći trud, no ne možeš utjecati na posljedice. No i ovoj je pjesmi trebalo puno vremena da doživi taj status o kojem danas govorimo. Pjesma je objavljena davno, 1984. godine, i jedina osoba koja ju je primjetila bio je Bob Dylan i on ju je izvodio na svojim koncertima. Nitko drugi nije primjetio pjesmu. Jeff Buckley je svoju verziju snimio čak 10 godina kasnije. Bio sam prisutan kad je KD Lang pjevala pjesmu prilikom upisa u kanadski Hall of Fame. Njezina me izvedba jako dirnula. Nikada nisam bio razočaran nečijom izvedbom moje pjesme. Moja je karijera u većini vremena bila vrlo skromna i bio sam uvijek jako sretan kada bi netko uopće primjetio moje pjesme i to mi je bilo važnije od možda kritičkog pogleda na nečiju obradu. Uvijek sam bio oduševljen kada bi netko prepjevao moju pjesmu i tako se osjećam i danas.
Pripremila: Dubravka Jerković
Interview
