Interview

U2

Irski rock giganti, grupa U2 po prvi puta u 33 godine dugoj karijeri dolaze u Hrvatsku, gdje će 9. i 10. kolovoza održati koncerte u sklopu '360' turneje, aktualne velike svjetske turneje na kojoj promoviraju najnoviji album 'No Line on The Horizon'. Bono, The Edge, Larry i Adam govore samo za Otvoreni o karijeri, glazbi, politici, novcu, ljetovanju, koncertima i onim najznačajnijim trenucima koji su obilježili njih kao osobe i kao bend. 

Izrazito nam je zadovoljstvo imati priliku razgovarati s vama uoči koncerata u Zagrebu. Kakve su vaše impresije s dosadašnjeg dijela turneje i postoji li još uvijek u vama uzbuđenje i sreća kad nastupate uživo, nakon toliko godina?

U2: Kad sve funkcionira kako treba, onda je i dalje zabavno, a kad ne funkcionira, onda nije, a pod time osobno mislim na svoj vokal koji mora biti u savršenom miksu s glazbom, kada sva tehnika funkcionira savršeno, kada stage funkcionira i kad je publika s tobom i ti s njima i na neki se način stopite zajedno u pjesmama, tada nema ljepšeg osjećaja. No ukoliko to nije tako, onda na neki način postaješ bahat, loše pjevaš i ne možeš pronaći tu jednu neophodnu nit kroz koju komuniciraš svoje osjećaje. Tada je to pravi pakao i dođe ti da jednostavno sve ostaviš i odeš doma mami, ako ju imaš... 

Kad već govorimo o tehnologiji, ovu turneju prati impresivan stage. Koliko ste vi bili angažirani oko njegovog stvaranja?

U2: Ja sam ga najprije nacrtao na papiru. Već duže vrijeme smo radili na konceptu sviranja u punom krugu od 360 stupnjeva. Naravno, jako je teško svirati na otvorenom, u krugu od 360 stupnjeva, jer je teško objesiti svu tu glomaznu i skupu tehnologiju, monitore i svjetla tako da jednostavno vise s neba. To je bilo jako teško. Nakon što sam nacrtao svoje želje, napravilo sam model od vilica za stolom i tada je došao genijalac pod imenom Mark Fisher i pokazao to našem redatelju Willieu Williamsu s kojim radimo već više od 25 godina na turnejama. Njih dvojica su onda to sve skupa osmislili, preuredili i složili da izgleda izvedivo, praktično i tako savršeno, kao što izgleda sada.

Ima li onda i neke poveznice između pozornice od 360 stupnjeva i imena albuma 'No Line on the Horizon'?

U2: Nema velike povezanosti, no slika albuma 'No Line on the Horizon' je zapravo slika koja predstavlja beskonačnost, slika bez granica. Ono što smo mi oduvijek kao bend pokušavali napraviti je pomicati, rušiti granice između nas i naših fanova, onih ljudi koji stoje u publici, jer i mi smo proizašli iz te iste grupe ljudi i postali bend. I mi smo nekada davno na početku bili samo fanovi. Zato je ova produkcija zamišljena kao da briše granicu između nas na pozornici i ljudi u publici. Stoga vjerujem da je na tom nivou bitna i simbolika imena 'No Line on the Horizon'. S druge strane, pozornica s 360 stupnjeva je vrlo praktična, jer smo željeli nastupati na način da jednako zadovoljstvo pružamo publici ispred, kao i iza stagea. Nismo bili zadovoljni uobičajenim stadionskim uvjetima gdje si uguran u jedan dio stadiona, a publika je na drugom. To nam se čini vrlo zastarjelim, iskonskim načinom nastupanja, nešto poput starih kazališta. Ono što smo mi željeli je da su fanovi grupe U2 ravnopravni dio događaja i to njegov veliki dio. Na otvaranju turneje u Barceloni bili smo odušavljeni efektom koji smo na taj način postigli, način na koji nas je publika jednostavno ponijela. Način na koji se oni daju nama u potpunosti, što dovodi do toga da se i mi njima dajemo u potpunosti i tada to sve dobiva jedan specijalni sjaj. Tada smo i mi samo dio showa grupe U2.

U sklopu ove turneje prvi puta dolazite u Zagreb. Kakve su vaše impresije povodom dolaska i jeste li ikada do sada bili u Hrvatskoj?
 
U2: Ja već godinama dolazim i odlazim iz Hrvatske i doslovno me razmazila ta jednostavna i čista ljepota vaše obale i vaših ljudi. Čini mi se da tu postoji jedan iskonski život kojeg ljudi i prihvaćaju na iskonski način. Na svu sreću, nije se još sve počelo vrtiti oko novca, iako vjerujem da će se to dogoditi čim se regija počne brže razvijati. Ali za sada mi se to čini poput Irske. Čini mi se da jednostavno morate biti zabavni, oslanjati se na vlastiti smisao za humor, na uživanje u hrani i piću i u tim osnovnim, iskonskim stvarima i nadam se da će to tako i ostati i u budućnosti, jer upravo u tome leži vaša glavna atraktivnost. Inače, jedna od najboljih stvari na turneji je baš u tome što imaš priliku svirati koncerte u raznim dijelovima svijeta i uvijek možeš ići na neko novo mjesto. Kod svake turneje nas najviše veseli slaganje itinerera. Kad dobijemo listu mjesta na kojima ćemo svirati, uvijek smo uzbuđeni i pitamo se 'gdje ćemo ovaj puta ići, gdje još nismo nikada bili?' Tako da se zaista veselimo dolasku u nove krajeve. 

1997. godine ste nastupili u Sarajevu i to je jedan od onih koncerata koji će na ovim prostorima ostati zauvijek zapamćen. Kakva su vaša sjećanja na taj događaj?

U2: Taj događaj je definitivno zapisan u povijesti najznačajnijih događaja u našoj karijeri i to iz vrlo očitih razloga, naravno. Ono čega se ja sjećam najviše je da je koncert prenošen uživo na radiju i da je Bono izgubio glas i da ga je cijela publika nosila sa svojim pjevanjem kao da se ništa nije dogodilo. I to je ono o čemu smo malo prije govorili, da nije samo bend važan za koncert, već jednaku važnost ima i publika. Tada nas je publika zaista nosila, možda najviše do sada. Sjećam se nekih zanimljivih priča od ljudi koji su surađivali na organizaciji tog koncerta, od vozača kamiona koji su nosili opremu kroz cijelu zemlju i koje su ljudi u svim selima pozdravljali i mahali im i pljeskali gdje god da su prolazili. Vijest se širila cijelom zemljom i svi su znali da će biti koncert. A poslije koncerta su ga ljudi koristili kao neku poštapalicu u razgovoru, kao neki značajan događaj u povijesti od kojeg se računalo vijeme. Tako se govorilo o vremenu prije koncerta i vremenu poslije koncerta. Toliko je to bilo značajno tim ljudima. Također i nama je to bilo izuzetno važno, biti dio nečega što će tim ljudima ostati toliko značajno, zauvijek u sjećanju.

Upravo zbog ovakvih stvari vi niste poznati samo po svojoj glazbi, već i po snažnom političkom angažmanu, posebice frontman Bono, koji je veoma utjecajan i značajan politički aktivist. Što to znači baviti se na taj način političkim aktivizmom i koliko ste u tome uspješni?

U2: Veoma je bitno znati da u cijeloj priči nisi sam, da iza tebe stoji cijela jedna organizacija i da ti nisi samo tamo neki pjevač u bendu koji je ujedno i glasnogovornik borbe protiv siromaštva u svijetu. Jer, ideja da se ideš sam boriti protiv svih, jer misliš da nije u redu da ljudi u Africi gladuju, nije baš najpametnija. Ja vjerujem da neki ljudi misle baš tako, misle da ja upravo to radim. 'Oh, Bono ne voli kad ljudi umiru pa će ići plakati predsjedniku Bushu da on ne dozvoli da ti ljudi umru... '. To ne funkcionira na taj način. Mi smo itekako dobro organizirani, imamo dobro razrađenu strategiju i surađujemo sa svim drugim sličnim organizacijama i grupama na istom cilju, tako da je u tom slučaju političkim liderima teško odbiti naše zahtjeve, jer iza nas ipak stoji veliki broj ljudi. Primjerice, u jednoj kampanji je u Americi iza nas stajalo 2,5 milijuna ljudi. Tada političari postaju nervozni jer mi imamo zaista ozbiljnu i veliki podršku i to nam daje određenu političku snagu. Isto to pokušavamo učiniti i u Europi, organizirati veliku kampanju i pozvati ljude da nam se pridruže. Tako da se ne bi moglo reći da smo naivni i da u sav taj humanitarni i aktivistički posao ulazimo naglavačke.

Postoji li na takav način opasnost da političari iskoriste vaše ime za svoju korist?

U2: Da, jasno da postoji mogućnost da me političari iskoriste za svoje planove i to se već događalo, ali mislim da su u tome najviše platili oni sami. Jer, ponavljam, mi nismo naivci, ne ulazimo u te situacije bez da smo itekako svjesni što znači svaka fotografija, što znači svako rukovanje i slikanje s određenim političarom. Sve je to unaprijed osmišljeno i mi smo upravo s takvim ponašanjem postizali najveće rezultate. 70 milijardi dolara dugova je otpisano zemljama trećeg svijeta samo zato što smo mi znali kako i na koji način se organizirati. 3 milijuna ljudi u Africi, zaraženih HIV-om dobilo je adekvatne lijekove, jer smo se mi organizirali. Znači li do da ćemo se tu i tamo morati malo sramotiti, slikati se ili grliti s nekim tko vama nije po volji? Pa šta onda? Koja je cijena, kada se za malo srama postižu tako veliki rezultati? Kada ne bi bilo tih rezultata, meni bi bend s pravom mogao reći 'Čuj, čini nam se da te političari iskorištavaju za svoje ciljeve', ali dok nije tako, ja se vrlo rado prostituiram.

Koji je po vama ključan problem današnjeg društva?

U2: Ljudsko srce je glavni problem. Jedan od razloga zašto mi ne pišemo pjesme od otpisivanju duga ili klimatskim promjenama je u tome što svi problemi, svi sukobi i sva pohlepa i zlo dolaze iz ljudskog srca. Kada bi uspjeli naći ravnotežu duha i kada bi uspjeli ojačati svoje srce, imali bi puno više šanse za pobjedu dobroga u svijetu. I upravo su zato pjesme toliko važne, upravo je zato umjetnost toliko važna! Ona je ogledalo u kojem se mi kao ljudski rod ogledamo i to je način na koji radimo, način na koji upoznajemo sebe i jačamo se. I upravo zato u grupi U2 nema 'nas' i 'njih', to je ono o čemu smo pričali. Nekada to može biti i naporno, jer si s jedne strane buntovnički rocker, a s druge strane se upravo protiv toga boriš. A protiv čega se ti zapravo boriš? Boriš se protiv samoga sebe i to kroz vlastite pjesme. Dvoličnost ljudskog srca je glavni subjekt svih naših pjesama. Sve je s jedne strane jako ekstatično, a s druge vrlo intimno! Kritičar Robert Hillburn iz LA Timesa je to najbolje opisao: 'Na koncertima Rolling Stonesa osjećaš se jako dobro zbog sebe samog, a na koncertima grupe U2 osjećaš se jako dobro zbog osobe pored sebe'. I to je to. To je taj jedan poseban osjećaj, nešto snažno, nešto specijalno što se krije u glazbi i u ljudima oko nas, a ja ni sam ne znam što je to...

Pripremila: Dubravka Jerković