Enigma - A Posteriori
Totalno neprimjetno, bez ikakve velike pompe, najave i prethodnog upozorenja krajem mjeseca rujna na policama CD shopova pojavio se najnoviji studijski uradak velikana new agea, Enigme. Možda me i ne bi toliko šokiralo (u pozitivnom smislu) moje neznanje o izlasku ovog albuma, da nekoć nisam konzumirao albume Enigme u najrazličitijim situacijama i na najrazličitijim lokacijama te pratio svaki novi glazbeni korak Michael Cretua i s nestrpljenjem iščekivao svako novo izdanje.
Još tamo od ranih hitova "Sadness", "Mea Culpa", "Return To Inocence" odnosno "The Cross Of Changes", s prva dva izuzetno uspješna i jednako tako kvalitetna albuma "MCMXC A.D." iz 1991. i "The Cross Of Changes" iz 1994., zaljubio sam se u nježne, pitke, zagonetne i lagane melodije koje je Enigma na jedinstven način prezentirala.
Što je vrijeme više prolazilo to su i albumi bili slabiji, ali i dalje interesantni na neki svoj osobit način. S Ibize je dolazilo sve više glazbe i glazbenika, DJ-a, koji su stvarali novi, opuštajući (chill) zvuk, koji se nametnuo kao ozbiljna konkurencija Cretuovim radovima i idejama.
Pred kraj milenija Enigma objavljuje sasvim solidan album "The Screen Behind The Mirror", a tri godine kasnije i "Voyaguer" - posljednji studijski uradak do ove godine i albuma "A Posteriori".
Kada sam saznao za ovo izdanje odmah mi je glavom prošlo nekoliko pitanja. Prvo: Što nam to "A Posterior"i nudi? Drugo: Prati li Cretu trendove u glazbi i da li ih je implementirao u novi album? I treće: Je li promijenio zvuk ili je ostao dosljedan svome stilu, stilu po kojem je Enigma postala poznata i po kojem je stekla toliko obožavatelja 90-ih godina?
Najkraći odgovor je: Da, ostao je dosljedan sebi!
Iako je možda dobra stvar ovog albuma što slušajući Enigmu danas i prije 10 godina ne možete primijetiti neke velike, bitne i radikalne promjene, to bi se moglo nametnuti kao velik nedostatak ovog albuma. Cretuu bi se pritom moglo predbaciti da je zaglavio u '90-ima, da ne zna stvoriti ništa više od onoga što je radio u početku sa Sandrom pa kasnije i Enigmom na prva dva, tri albuma.
Osobno mi ne smeta ova njegova dosljednost. Enigmu volim upravo zbog tog jedinstvenog i samo njima karakterističnog zvuka. Zbog šaputavih vokala i egzotičnih melodija, zbog ugođaja koji se stvara čim se glazba prolije kroz zvučnike... zbog ljepote slika koje se stvaraju slušanjem, jednostavno zbog svega.
Tako je bilo na ranijim radovima, tako je i sada. "A posteriori" ne nudi previše novoga, ali ako imalo volite Enigmu s ovim albumom ćete biti i više nego zadovoljni. Znam da ja jesam.
CD preporuke
